Tonem. Tonem u viječni spokoj. Gubim nadu,nadu za povratak. Ne mogu se više nosti s težinom života,težinom tame,zla koje je posijano u mene. Mojoj borbi dolazi kraj. Prepuštam se smrti. Ona će mi pokazati put k ničemu. Put nepostojanja, viječnog uništenja.
Čekam smrt proboden,krvav,obješen na okovima. Podižem pogled k rupi na kupuli. Počelo je nebo plakati. Lije suze koje mi svojim mekim dodirima čiste krvavo lice. Kap po kap,suza za suzom klizi niz moje ružno lice. Nebo,tako tmurno,ljuto,crno buntovnički progovara svojim gromoglasnim,hrapavim,tužnim glasom. Zemlja se trese a niz cijelu palaču čuju se krici mrtvih sluga. Dolazi Ona,moja božica. Svojim izmorenim očima gledam nebo,gledam ga kako plače,kako tuguje,kako viče. Iz utrobe mi krvi kaplje poput stare napuštene slavine.
Nebo se rastvara. Otvara se prolaz. Vojnici,mnoštvo vojnika koji ulaze u grad. Leševi..“
Abazaid,Abazaid,Abazaid“. Čuje se vika vojnika,sve glasnije i glasnije. Stara napuštena slavina se zatvara. Prolaz me vuče,okovi pucaju, a korak mojeg anđela mi se približava. Prolaze me trnci! Još malo pa ulazim u prolaz a nje nema.Hocu li je vidjeti,okusiti njene božanske usne? Hocu li je milovati,osjetiti njem miris,cuti njem glas? Dugo je nije bilo pokraj mene,tek sad znam sto je ona za mene i sto sam je bez nje.
U prolazu sam. U prolazu za Zemlju. Dozvali su me. Tama,bljesak,mrtve slike,sekunda vremena. Izišo sam na boišnicu iz štita. Dozvao me je vrač,crnom magijom. Urlam poput ranjena vuka. Širim svoja enormna krila a iz očiju mi se vidi plamen gnjeva i smrti. Ispred mene se nalazi gomila preplašenih vojnika. On..taj vitez na konju. Vitez u svijetlom oklopu,hladna pogleda i tamne duše. Nije se uplašio,ostao je hladan,brutalan baš onakav kakav je bio i prije mog dolaska. Promatrao me svojim očima,svijetlo plavim očima ispunjenim tamom i krvavim bijesom. Taj pogled,te oči,to lice,ta krv mi je bila poznata. Osjecao sam to ja i on. Povezanost,veza..sve se to odvijalo u nekoliko sekundi dok On nije podignuo svoju ogromnu oštricu,zamahnuo i naredio napad. Iako uplašeni,vojnici su ga poslušali. Veoma ranjiv u anđeoskom obliku odlučio sam se uzdignuti visoko k nebu. Uzdignuo sam se visoko na nebo,napravio ogromnu sjenu i krenuo na Njega. Ušo sam u njega,kroz njegove oči. Postali smo jedno. U njemu nisam bio samo ja! I on je bio tamo,njegova duša. Duša slična mojoj. S njim,u njemu sam se osijecao moćno. Bio je poput gorostasa koji nosi svijetli ogrtač s kapuljačom a iznutra je bio tako taman,žedan,žedan krvi,smrti,leševa..Vrač pokušavajući mi naređivat završio je na tlu bez glave jer meni nitko ne nareduje. Iz daljine sam čuo kako izgovara stare riječi starog jezika. Pokušavao me je kontrolirati pa mu je moj štit rasparao vrat i zakucao se u obližnju krušku. Izvadio sam mačetu i
jedinstvenim glasom naredio vojsci da pokolju sve!!!ali sve..Počelo je!
Okružen svojom,Njegovom vojskom osjećao sam se kao da pripadam ovamo kao da sam dio ovog tijela,tijela kojemu nisam znao ni ime. Jedinstveni,Jedindtveni mu bijaše ime,ime kojeg su svi vojnici s strahopoštovanjem zazivali,zazivali nakon pobjede,pobjede i pokolja o kojemu ću sad pisati.
Krenuo sam prvi na malu grupu vojnika a onda svi zamnom. Svojim životinjskim korakom sam poskoknuo na glavu prvog vojnika kojem sam šakom priljubio kralježnicu za tlo. Našao sam se između trojice uplašenih vojnika. Agresivno sam krenuo na jednog. Branio se štitom. Branio je svoje tijelo koje sam probio svojom oštricom. Snagom ovog tijela i andeoskom dušom bio sam nezustavljiv,rastvorio sam mu štit,moja oštrica je prošla kroz njegovu ruku i prepone. Rasparao sam ga na dva dijela a oštrica je klizla kroz njegovo tijelo kao sto nož prolazi mekim,sviježim kruhom. Oštrica je kliznula niz njegovo tijelo a krv šiknula po mom sad više ne svijetlim oklopu vec krvavom. Iz okreta sam iducem glavu skinuo s ramena. Ostao je jos jedan koji je pojeo mac. Doslovce pojeo! Dok je biježao zakucao sam mu ga u zatiljak i prošao mu je točno kroz usta van. Okrenuo sam se oko sebe i bio sam okruzen smrću. Vojnici su ginuli,ubijali se.
Ušli smo u grad. Grad koji ce dobit ime grad leševa. Zbog nas će dobiti takvo ime,zbog našeg čina,naše brutalnosti,naše žeđi.
U gradu sam dao naredbu da se sve pokolje. U početku su me čudno gledali i onda krenuli. Ušao sam u kuću. Razvalio vrata. Nesto me je zveknulo po kacigi. Komad drveta. Okrenuo sam se i u gledao starčića s štapom. To me razljutilo. Primio sam ga za vrat,podigno od tla,priljubio za zid i gledao u te stare,umorne oči. Oči u kojima se gasio život a ja sam ga došao zagasiti. Objesio sam ga,bolje rečeno zakucao s glavom na komad metala gdje je ostao visiti. Krv mu se je prolijevala niz usnu,bas poput slavine prvo je curilo u mlazu a onda sve manje i manje,kap po kap dok nije prestalo curiti. Sve je to gledala njegova žena koja se nalazila blizu ormara. Molila me je za milost,milost koje nisam imao a nisam je ni davao. Izvadio sam oštricu,zabio joj u utrobu. Prošla je kroz nju i kroz ormar. Ostavio sam je da visi na oštrici. Ugledao sam bocu skupog vina i malo okrijepio svoje suhe usne. Začuo sam jecaj,djetetov jecaj. Dolazio je iz ormara na kojem je visjela djetetova majka. Njena krv se slijevala niz oštricu. Ostavio sam bocu vina,prislonio stopalo ma majčin leš i izvuko ga van. Otvorio sam ormar i ugledao upalkanu djevojčicu. Primio sam je za reme,pogledao u to mlado,nevino lice i rekao da ce sve biti uredu,da ne plače. Ali ona je nastavila plakati pa sam je ušutkao. Svojom metalnom rukavicom sam joj prošao kroz prsni koš i zvadio pulućnu maramicu da mi više ne jeca. Gledao sam je u oči. Tako mlada,tako nevina a već nema plućnu marimcu. Cijeli sam bio zasut krvlju. Njen leš sam odložio na tlo,gaznuo joj na lice,popio jos dva guta kvalitetnog vina i izišo van. Vani na ulici čuli su se krici civila,civila koje smo ubijli. Potrčao sam za dvojicom mladića. Trčao sam za njima dok nismo došli u slijepu ulici. Tamo sam ih uhvatio. Gledali su me a ja sam im se hladno smiješkao. Odložio sam svoju ošticu na tlo i krenuo šakama na njih. Brzim korakom sam ušao prvom u koljeno,kleknuo je i laktom sam mu odvalio glavu od tijela. Glava mu je visjela na komadicu krvave kože i to me je razljutilo jer mu nisam uspio u potpunosti odvaliti glavu te sam odlučio da to moram napraviti na sljedećem. Gledao me je sav u strahu ali bio je spreman na borbu. Moj oklop je bio natopljen krvlju i tražio je još krvi. Mladić je krenuo na mene ali nije imao iskustva. Nasrnuo je na mene. Nasrnuo sam i ja na njega,odskoknuo od zida,našao mu se iza leđa,primo sam ga za kosu i rame,skinuo si kacigu i ogriznuo mu vratnu žilu s komadom mišića. Vidio sam mu vratne kraljške ali ne baš dobro jer mi je lice bilo zasuto krvlju. Položio sam ga i pustio da se uguši u vlastitoj krvi. Podigao sam svoju oštricu,pogledao oko sebe i vidio da mladici nisu slucajno dosli ovamo. Bilo je tamo skloniste. Podigao sam poklopac i ugledao stepenice. Uzeo sam baklju i uputio se niz stepenice. Ugledao sam skupinu civila,starih,mladih,djece. Zaletio sam se na njih. Izvadio ostricu i obezglavi jednu zenu,zenu koja je dojila dijete. Baklju sam zabio u lice mladicu koji je pokusao skociti na moja leda. Lice mu je gorijelo,a bol na njegovom licu se nije vidjela jer mu je lice gorijelo. Tada su krenuli na mene svi muskarci,sve dobi. Parao sam im tijela,odrubljivao noge,ruke,glave lomio im koljena,vilice. Bilo je svega a najvise leševa. Sijeda kosa,miran pogled,staro tijelo. Bio je to mudri starac koji je krenuo posljednji na mene. Nije krenuo na mene vec me je taktički htio nadmudriti. Zaletio se na stijene,htio ih je odroniti na mene ali sam to uvidio i skoknu pokraj njega,rasparao mu utrobu i pao,kleknuo s oštricom zabijenom u tlu. Dok je padao utroba mu se prosula po tlu. Ostale su jos zene. Pogledao sam ih i pustio ih. Pustio ih da goru. Spalio sam im skloniste. Dok sam se uspinjao uz stepenice cuo sam njihove krikove. Krikove zena i djece. Izišo sam van i zatvorio poklopac za sobom. Tamo me je cekao uplakani otac mladica. Bio je poprilcan gorostas. Zapusten,mornar vidilo se na njemu. Kad me je ugledao krenu je na mene svojom macetom. Nasi macevi su se ukrstili. Snazan je. Izmaknuo sam se a on je pao na tlo. Zamahnuo sam oštricom i zabio je u tlo a on se odkotljao i zbijego moj udarc. Brzo se pridignuo i opet nasrlio na mene pun bijesa i jada. Mlatarao je svojim mačem,branio sam se i napadao ali bio je dobar borac. Jedna geška ga je koštala koljena. Zamahnuo je,izmaknuo sam se,mač mu se zabio u tlo,zamahnuo sam što sam jače mogo i rasparao mu noge u koljenima. Pao je,bez nogu. Tražio me je da ga ubijem da ne pati i to sam uradio ali na svoj nacin. Rukama sam mu izvadio srce,hrabro i casno srce. Stavio sam si ga oko pasa kao trofej,podsjetnik na ovu noc. Usao sam u kucu gdje mi je jedna zena ponudila vina za svoj zivot. Naravno uzeo sam vino ali i njen život i to zubima. Grkljan sam joj išcupao zubima i otisao u šumu s grupicom najodanijih vojnika piti. Opili smo se kao svinje,zaspali..
Budim se ali ne u istoj sumi i ne u tijelu Jedinstvenog. Budim se u svom tijelu u špilji. Nista mi nije bilo jasno. On,ja ta noc,ti činovi. Ali ona. Nisam znao sto se dogada s njom,mojom bozicom. Gdje je? Sto je? Kako je?